prof. dr. sc. Saša Ostojić: 'Ono smo što mislimo i govorimo: od emocija do epigenetike', neformalno predavanje na Akademiji primijenjenih umjetnosti
U okviru serije prvih predavanja i radionica novo osnovanog Centra za inovativne medije Akademije primijenjeih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci
Voditelj: Ingeborg Fülepp
Tekst je izvadak iz predavanja 18. prosinca 2017., Svečana dvorana dr. Izidora Kršnjavoga Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci
"Pripadnici smo civilizacije koja je čovjeka ostavila na razmeđu tijela i duha. Pozitivne misli, riječi, emocije, kao i njihovo prenošenje, ubrzano de-evoluiraju u eri naše subspecijalizirane, postgenomske medicine pogonjene modernim -omikama. No, ljudska bit je drukčija. Naše tijelo nije skulptura fiksirana u vremenu i prostoru; sastoji se od atoma, a atomi od čestica koje su samo nematerijalni vrtlozi energije, odnosno mijena energije i informacija (strukturirane fluktuacije jedinstvenog polja). Kao kvantna bića, pulsirajući smo dio energije općeg informacijskog elektromagnetskog polja u (hiper)prostorno-vremenskom trajanju Univerzuma (mnogo više stupnjeva slobode iznad Einstenovskog kaveza prostora i vremena). Istovremeno, uronjeni u vidljivo okružje, nismo objektivni promatrači i ne zamjećujemo i njegov 'nevidljiv' dio. Prirodna okolina, a posebno njezin doživljaj ili tumačenje, izravno upravljaju aktivnošću naših gena, utječući na naše emocionalno, mentalno i duhovno, odnosno tjelesno zdravlje (sve je trenutno umreženo). Sukreatori smo naše realnosti. Ono smo što mislimo. Energija tih misaonih tijekova izuzetno je važna. Jednom kad se otpuste na važno susretište uma i tijela, pojavljuju se emocije kao posljedični odraz uma u tijelu pobudom unutrašnjeg molekulskog dijaloga. Energija misli putem palete emocija nesvjesno se biokemijski prevodi u precizne i sinkronizirane stanične i molekulske odgovore membrana (membrana kao mozak stanice, Lipton), signalnih molekula sve do epigenetičke nadgradnje izražaja samih gena, utiskujući se i pohranjujući u staničnoj memoriji biološkog organizma u obliku izvršnih obrazaca. Već u ranom djetinjstvu ti su 'osobni programi' usađeni duboko u podsvjesnom dijelu našeg uma kao ponašanja, stavovi i uvjerenja, odnosno iskustvo. Posljedično, sve ono što oštećuje upravo naše unutarnje 'skriveno energijsko biće', oslikava se u neravnoteži koja nas somatizacijom odvlači u poremećaj. Iako baštinimo fascinatno biomedicinsko znanje, nismo osvješteni da nas misli epigenetički reprogramiraju, niti da bolesti nastaju i 'epidemijom toksičnih emocija' odnosno njima pokrenutih molekulskih i staničnih programa kojima 'biografija postaje biologija'. Izuzetna je moć i riječi (u početku bijaše riječ, praiskonski zvuk), kao misaonih produžetaka. Naučili su nas gramatici kao obliku pravilnosti, ali ne i spoznaji da sadržaj riječi može biti štetan za nas i druge. Stoga, trebamo smoći hrabrosti za buđenje svijesti u novom ruhu. Za drukčiju komunikaciju na svim razinama, u svim sustavima. Došlo je vrijeme sagledavanja cjeline umjesto dijelova i stvaranja posve drukčije stvarnosti, istinske ljubavi, poštivanja i suradnje oslobođenih od duboke potišćenosti i strahova, jer svi smo mi dio istog beskrajnog uma i energije (dolazimo iz istog izvora). Zajednice zdravih, (epi)genetički osvještenih i zadovoljnih ljudi spremnih preuzeti odgovornost za svoje misli i riječi, koji se ne boje genetičke podložnosti, već odgovorno sudjeluju u zdravom izražaju vlastitih gena. Naposlijetku, u iscjeljivanju bolesnih bi osim svih konvencionalnih metoda liječenja, trebalo jednakovrijedno uključiti i istraživanje čuvstava, stavova i uvjerenja bolesnika s željom da proniknu u emocionalnu, psihološku i duhovnu energiju koja leži u korijenu poremećaja. Liječenjem posljedica bolesti uz nerazumijevanje temeljnih uzroka, stalno smo u začaranom (epi)genetičkom raskružju. O tome trebamo misliti, govoriti, pisati i poučavati, bez unaprijed pripremljenih, „smislenih“ odgovora, do „vremena u kojem ćemo shvatiti da bolesti nastaju i djelovanjem pogrešnih misli”.
Saša Ostojić, Rijeka , 18. prosinca 2017