29.5.- 8.6. 2024., mediJAteka FLORA
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik, Florin dom, Šetalište kralja Zvonimira 32, Dubrovnik
Promišljajući o odnosima i međuodnosima koji nas grade nerijetko korijen postupanja i rezoniranja identificiramo s iskustvom odrastanja. Psihološke studije počelo odnosa svakog ljudskog bića vezuju uz privrženost kao poseban tip socio-emocionalne veze, evolucijski usvojen obrazac ponašanja. Ta ista veza prva je asocijacija jasne usmjerenosti i potrebe za majkom koja je zaslužna za doživljaj života i svijeta u odrasloj dobi. Ženski princip i energija te uloga majke presudna je za fizički, emocionalni i duhovni razvoj i integriranje kvaliteta poput sigurnosti, stabilnosti i kompaktnosti u vlastiti sustav djelovanja.
Uslijed gubitka majke, osobe koja joj je značajno obilježila život, Darija se upušta u katarzične procese koji će rezultirati uspostavljanjem novih umjetničkih vrijednosti upisanih u majčine tkanine koje ostaju trajna reminiscencija na majčine dodire, postojanje. Baš kako i Aristotel tumači katarza izaziva strah i sažaljenje pročišćavajući tako osjećaje i stanja što dovodi do oslobođenja i prihvaćanja. Zato, suočavanje s vlastitom boli Darija transformira u iscjeljujuću praksu trganja, vezanja, pletenja, bojanja koje to emotivno nasljeđe pretvara u suptilne akvarele, umjetničke objekte i video instalaciju. Izloženi radovi su sukus intimističke priče koja svoj narativ temelji na „osobnim analizama, dubokoj bliskosti i zajedničkom inatu“ kao rezultat kreativnih potencijala upisanih u svaki rad pojedinačno.
Stavljajući u fokus lik prerano preminule majke, Darija umjetničke radove u cijelosti temelji na njenoj ostavštini materijalizirajući pojmove privatno/naslijeđeno/javno. U nastojanju evociranja majčinog prisustva, pretvara različite šivaće tkanine iz majčina ormara u artefakte, udahnjujući im novi život, snagu i ulogu.
Dugi niz godina Darija proučava fenomen ženskog arhetipa. U samim počecima prepoznavanja i definirala ga je kao princip, skup „pravila“ koji pripadaju istinskom ženskom (arhe)tipu. S vremenom, nakupine iskustva, znanja i podataka, te manifestacija kolektivnog nesvjesnog putem slika, ideja i emocija, pomogle su joj da preraste ideje i okvire definiranog principa. Danas svojim radom potvrđuje da svatko od nas u sebi nosi oba principa (muški i ženski), ali ono što nas definira nisu pojedini arhetipovi ili njihove dualnosti već prožetost naših tamnih (iskušenja, nedostaci i slabosti) i svijetlih (snaga, vrline i vrijednosti) strana.
Naziv izložbe preuzet je iz knjige Moja Afrika, Karen Blixen ("Lijek za sve je slana voda: znoj, suze ili more.") čime nam umjetnica sugerira da iscjeljenje dolazi uz teški fizički rad, duboku intimnu analizu i prepuštanje (ne) vidljivim silama.
Katerina Jovanović