Danas se s tugom i zahvalnošću opraštamo s Josipom Butkovićem, red. prof. u miru koji je preminuo 17. listopada o. g.
Rođenjem Riječanin, izborom stanovnik ličkih Vrhovina, profesor Butković u svom je radu bio trajno opredijeljen za prihvaćanje iskušenja suvremenosti, uz duboko poštivanje tradicionalnih grafičkih disciplina. Upravo je u njima realizirao radikalan iskorak, dopuštajući grafičkoj umjetnosti da se iz atelijera prelijeva u vanjski prostor, a zatim natrag. Njegov su izraz karakterizirali osobita vitalnost, visok stvaralački potencijal i majstorsko raspolaganje umjetničkim zanatom.
Butković je bio jedan od autora koji su u zadnjim desetljećima dvadesetog stoljeća iskoristili prostor stvaralačke samosvojnosti koji je otvorilo razdoblje postmoderne. Uspjeli eksperimentalni projekti poput „Mrgara“ u kojem se krčki suhozid pretvorio u Butkovićev atelijer na otvorenom, a grafike su tiskane na podlozi od ovčjeg filca, kao i brojne druge Butkovićeve umjetničke akcije, primjerice, „Ne budi lijen i ostavi svoj trag u riječkoj grafici" (Galerija Kortil, Rijeka, 1999.) i „Ne budi lijen i ostavi svoj trag u hrvatskoj grafici“ (Umjetnički paviljon, Zagreb, 2000.), bili su izuzetni umjetnički istupi. Potonji projekti, zasnovani na interakciji s publikom, početkom ovog stoljeća inaugurirali su postupak odustajanja od umjetnikove kontrole procesa i prepuštanje uzbuđenju i neizvjesnosti kolektivnog rada s elementima performativnosti i participativnosti.
U umjetničkim akcijama „Dvorišta“ i „Obljaj“ (2003.), projektima koji koincidiraju s umjetnikovom odlukom da se preseli u ruralni dio Like gdje provodi većinu svog stvaralačkog i slobodnog vremena, kao „sukreatori“ sudjeluju kokoši koje kljunom ostavljaju tragove na metalnim pločama. Riječ je vjerojatno o najradikalnijim Butkovićevim istupima u neodadaističkoj tradiciji uvođenja slučajnosti u proces nastanka umjetničkog djela. Poprište izvedbe svojih radova također je svjesno izmjestio daleko od ljudskog okruženja, pojačavajući interakciju vlastitog kreativnog procesa sa šumskim životinjama.
Josip Butković bio je jednako angažiran oko stvaranja „drukčijih“ umjetničkih istupa, kao i uvođenja eksperimentalne, odnosno alternativne nastave, redovnim slušačima i poslijediplomantima koji su postali sudionici njegovih inovativnih projekata. Nizanje takvih poduhvata potaknulo je povjesničare umjetnosti na stvaranje sintagme „Riječka grafička škola“. Uspjesi Škole rezultirali su njenim profiliranjem kao prepoznatljivog likovnog fenomena čije je obilježje bilo istraživanje granica grafičkog medija.
Butkovićev osjećaj društvene odgovornosti prema umjetničkoj praksi realizirao se organizacijom uvjeta za grafičko obrazovanje u Rijeci. Inicirao je nabavu preša i potrebnog studijskog prostora, a na planu šireg umjetničkog obrazovanja sudjelovao je u inicijativi i transformaciji dotadašnjeg Odsjeka za likovne umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci na kojoj je predavao od njenog osnutka, a bio je i njezin dekan. Bitno je istaknuti usporednost Butkovićeva stvaralaštva i pedagoškog rada koji su neraskidivo isprepleteni, budući da su u realizaciji njegovih najradikalnijih umjetničkih projekata redovito bili uključeni njegovi studenti s riječkog i osječkog Sveučilišta. Zasluge mu pripadaju i za rad tzv. Kalkografskog ateljea na Sušaku, neformalne majstorske radionice kroz koju su se usavršavale generacije protagonista riječke grafičke škole.
Kao pripadnik postkonceptualne umjetničke generacije Josip Butković izgradio je zavidnu reputaciju na hrvatskoj likovnoj sceni. Bio je oštar polemičar i britak suparnik, temperamentan kritičar jasno profiliranih stavova, topao i širokogrudan prijatelj, a prije svega, posvećen i motiviran učitelj. Volio je svoje studente i često isticao koliko ga nadahnjuje „čarobna energija mladih ljudi“. Nedostajat će mnogima.
Hvala mu na svemu!
Počivao u miru.
Pogreb profesora Butkovića održat će se na groblju Trsat u petak, 20. listopada o. g. u 13:30.
Josip Butković rođen je u Rijeci 1950., a diplomirao je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu 1980. Iste godine počinje raditi na Sveučilištu u Rijeci. Poslijediplomski studij grafike završio je 1983. na Fakultetu za likovne umjetnosti u Beogradu. Na Pedagoškom fakultetu u Rijeci obnašao je funkciju prodekana za nastavna pitanja1989. godine.
Od 1995. do 1997. predstojnik je Katedre za grafiku i crtanje na Odsjeku likovnih umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, a od 1997. do 2000. godine i pročelnik Odsjeka. U zvanje redovitog profesora izabran je 1997., a u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju 2003. godine.
Od 2004. do 2010. radi u svojstvu vanjskog suradnika na Odsjeku likovnih umjetnosti Umjetničke akademije Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku.
Od 2006. do 2008. predstojnik je Katedre za grafiku na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a od 2013. do 2016. obnaša dužnost dekana Akademije. U mirovini je od 2020. godine.
Svojim radom kroz umjetničko-nastavne programe Kalkografskog ateljea na Sušaku u Rijeci zaslužan je za stvaranje „Riječke grafičke škole“.
Do monografske izložbe „Obljaj“ u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2006. i samostalne izložbe „Dvorišta“ u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu 2016. priredio je preko pedeset samostalnih izložbi i likovnih intervencija u galerijskim i muzejskim prostorima. Od 14. Međunarodnog bijenala grafike u Ljubljani 1981. izlagao je na preko stotinu međunarodnih skupnih izložbi, bijenala i trijenala grafike, među kojima su najvažniji Međunarodni bijenale grafike u Krakovu, Intergrafika u Berlinu, trijenale grafike i crteža u Lublinu, međunarodna izložba grafike u Kanagawi, Trijenale grafike u Frechenu, Međunarodni bijenale grafike u Maastrichtu, Međunarodni bijenale grafike u Varni, Trijenale grafike u Zagrebu, izložbe grafike u Tokiju i Yokosuki te 3. Praha Graphic u Pragu.
Za svoj rad dobio je mnoge nagrade i priznanja, među kojima godišnju nagrade za grafiku Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka (1987.), nagradu na 15. Zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike u Kabinetu grafike JAZU (1988.), nagradu Ureda za obrazovanje i kulturu Grada Zagreba na 1. trijenalu grafike Kabineta grafike HAZU (1997.), posebno priznanje žirija na 3. hrvatskom trijenalu grafike (2003.) te Nagradu Grada Rijeke (2005.) za ukupan umjetnički i nastavni rad.
Monografija u nakladi Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb i Grada Rijeka tiskana mu je 2008. godine.
Bio je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb.
Živio je i radio u Gornjim Vrhovinama u Lici.