U svijetu ljudske komunikacije koji se razvija po logici svog vlastitog fantastičnoga napredovanja, gdje se pojedinac u svojoj mjeri stopio i identificirao sa sveukupnim civilizacijskim procesom još uvijek imamo mogućnosti djelovanja kroz standarde koji vrijede vjekovima i omogućavaju slobodu stvaralačkog čina pojedinca u kreativnom naumu. Pitanje zanatstva i njegovih mogućnosti danas nije nikako periferno. Štoviše, iako se akutni problemi današnjega svijeta njime ne rješavaju, ipak u općoj prevlasti standarda, brze i masovne proizvodnje, još brže potrošnje uniformnih ponašanja , gledanja i razmišljanja, upravo je autentično zanatstvo možda onaj neznatni impuls za nešto nestandardno što stvara mogućnost pojedincu da realizira svoje osobne zbiljske, duhovne i kreativne naume. Sama narav područja što ga uvjetno zovemo zanatskim, omogućuje slobodan i humani odnos prema zajednici, kao i osebujnu relaciju između pojedinca i društva. Treba naglasiti da proizvođači velikog broja masovnih proizvoda ne smiju zaboraviti svoje zanatsko porijeklo. U bliskoj povezanosti individualnog i masovnog, volja pojedinca vidi se kao mogućnost za neposredno djelovanje i opredmećivanje vlastite imaginacije kroz osebujnost stvaranja novih kreativnih vrijednosti.
Naša grupa sa kolegija STAKLO, imala je priliku upravo putem zanatskih mogućnosti u radionici stakla ostvariti svoje umjetničko kreativne procese promišljanja te realizirati vlastite ideje u slobodi stvaranja produkata od stakla kroz estetske standarde oblikovanja.
Studenti su imali po prvi puta priliku oblikovati svoja zamišljena i pripremljena idejna rješenja uz pomoć i podršku majstora staklopuhača koji je razumijevajući zamisao pojedinca-kreativca nastojao ostvariti proces izrađivanja predmeta u staklu neposredno spontano u dahu trenutka koji je vrlo ograničen i usmjeren na mogućnost medija. U oblikovanju osobnih unikatnih predmeta od stakla podjednako su nam bili važni pojedini segmenti pozitivnog volumena, kao i „negativ“ koji je njime omeđen. Strpljivost razrade ideja, postupna sukcesivna prilagodba doživljajnom i autorskom određenju pojedinca, masa stakla stalno se pokretala prema transformaciji u živu i aktivnu tvorevinu kreativnog čina. Matična jezgra stakla iz same lule odgovorna je za svaki trag svjetlosti, svako prostiranje unutar i oko oblika, bez obzira radi li se o čudesnom sjaju svjetla ili tragu mutne polusjene koju određuje proces stvaranja. Tragali smo za autentičnim spremnicima koji su omogućili da u svom prostoru trag svjetla zapljuskuje nutrinu oblika. Iako je uvijek prilika za slučajnosti, staklena masa svojim duhom i karakterom nastojala je izbjeći kontroli, te smo uz pomoć majstora zatvarali vrata samovolji i težili stvoriti jedinstveni spontani oblik. Svojim kreativnim potencijalom studenti su oživljavali sirovu masu stakla i dali joj novi život, kojega je svjetlo učinilo vječnim i trajnim u postojanju vlastite vrijednosti kroz prostorno određenje.
Na kraju možemo zaključiti da je staklo stvarni prostor oduzimanja i dodavanja intenziteta svjetla, a umijeće stvaranja u staklu nosi u sebi određenu disciplinu organiziranja svjetlosne supstancije. Zbog toga, sama materija u procesu rada toliko živa i pokretna, stalno u transformaciji mase sirovog stakla izvađenog iz peći, predstavljala je svakom pojedincu mogućnost za vlastiti put i izbor kreativnog postupka kroz svladavanje svjetla u liniji, plohi-opni, volumenu i prostoru. Svjetlo se gotovo u jedinstvenoj ulozi uplitalo u formiranje likovnog i vizualnog sadržaja. U svojoj težnji da se ostvari sloboda izražavanja, da se usmjeri putovanje svjetla niz cijelu staklenu materiju-predmet odvela je naše mlade istraživače, studente na radionici stakla pri muzeju stakla u Zadru na put u nepoznato.
Studentice
Lea Čepić
Sara Išić
Mia Knežević
Sara Matejčić
Jelena Vidolin
Voditelj
Izv. Prof, Anton Vrlić